T(u/ero)rizam grada

„Gradovi su, kao snovi, sastavljeni od želja i strahova, premda je nit njihova govora tajna, pravila su im besmislena, a svaka stvar skriva neku drugu.“ Italo Calvino

Kreće turistička sezona. Na svakom se koraku čuje zvuk usisavača. Podižu se rolete. Štekati polagano opet osvajaju trgove. Ogroman kruzer usidrio se uz Morske orgulje, grupe turista razvrstanih po nacionalnosti sa slušalicama u ušima, posljednjim krikom turističke mode, marširaju preko Pozdrava suncu prema Forumu. Žure razgledati grad, našu 3d slagalicu sastavljenu od krhotina antike, renesanse, Sanmichelia, Mlečana, Turaka, Austrije, Italije, Rašice, Milića... A što mogu oni u tom jednom danu osjetiti, doživjeti i spoznati o gradu kojeg su posjetili?

Već se gotovo punih pet godina krećem ulicama Zadra, a još se uvijek iznenađujem otkrivanjem novih dijelova, ulica i dvorišta. A poseban gušt upravo su zadarski dvôri i dvorišta! Svako priča svoju priču. Ona su najrazličitijih mjerila. Šarmantni intimni dvor na Poluotoku kojeg ne možete nikako primijetiti iz ulice već se morate zavući kroz uski portun i onda – iznenađenje! Prostor koji je potpuno stao u vremenu! Nema kafića, restorana, štandova, trgovina... samo život. Ili bolje rečeno, uvučeni ste u  gotovo kontemplativan smirujuć prostor koji ne pripada današnjici. Oaza usred grada. Tamo je Krše zaljubljeno gledao u metar udaljenu ponistru svoje suside Kate. Tamo je teta Ana znala točno kad bi se barba Stipe vratio iz ribolova jer bi joj u prolazu uvijek pokucao na vrata, a vječito se ljutila na staru Maru što uzima njezinu robu sa tiramola! Stojite, dakle, tamo u dvoru i možete zamisliti kadrove i ljude koji su u njemu dijelili dobre i loše trenutke. Koji su dijelili prostor.

Sljedeći dvor je veći i prostraniji. Vidi se kako su ovi s lijeve strane imali više novaca – veliki je balkon na kući sa prekrasnim bravarskim detaljima. Ovi desno nemaju toliko novaca, ali imaju mali vrt uz ulaz u kojem se svašta može naći. Taj dvor mogu zamisliti krcatim djece koja se ne brinu ni zbog kakvog prometa, a cijeli prostor je njihovo veliko igralište.

U svakom slučaju, Krše više ne stanuje u onom dvoru. Ne stanuje ni Kate. Stara Mara je umrla, a njezin sin je odselio u Arbanase. Iznajmljuje stan ljeti turistima. Stanovi su zimi većinom pusti, a dvori su zapušteni jer su se ljudi koji su u njima živjeli uglavnom odselili. Oni koji su ostali, ne mogu se dogovoriti međusobno oko održavanja jer ih je premalo ili su jednostavno prestari za ikakve dogovore.

I izvan Poluotoka možete pronaći uzbudljive dvorišne prostore. Zgrade su iz 70-ih godina, istrošenih su fasada, okružuju dvorište koje nije više tako intimno i malo, ali je također šarmantno. I ovdje se roba suši na tiramolima, a imaju i zajednički vrt u kojem, najvjerojatnije starija, ekscentrična susjeda iz prizemlja sadi cvijeće. Jedno takvo je skriveno malo iznad mosta na Branimiru, jedno je u blizini Male pošte, jedno nasuprot Glavne pošte, a jedno formiraju žute kuće tzv. Case Popolare na putu prema Trgovinskom centru. Jedno je, s parkom u sredini, na Voštarnici ispred zgrade u kojoj živim. Na tim prostorima ljudi žive, zgrade su uglavnom pune, ali su stanari zaboravili da imaju dvorišta! Sva su se redom pretvorila u parkirališta, automobili su nam zauzeli svaki slobodni neograđeni prostor grada. Dvorišta izvan Poluotoka su izgubila značenje, a ona na Poluotoku - ljude.

Osim toga, ne postoji nikakav način, uz sva mozganja, rupe u zakonu i sive zone, na koji bi arhitekt danas isprojektirao jedan dvor. Planovi mu to ne dopuštaju. Razmaci moraju biti šest metara, a ako su manji, kuća ne smije imati prozore. Skrivamo se iza ogradnih zidova, bježimo što dalje od susjeda, zaboravili smo dijeliti prostore, a ono zbog čega turisti zbilja dolaze u Zadar, Split, Šibenik... upravo je kultura zajedničkog življenja u životnim i inspirativnim kalama, trgovima, dvorima. 

Divimo se primjerima drugih država u kojima stanari u dvorištima uređuju zajedničke vrtove i sade povrće, Zagrepčani već tri godine u božićno vrijeme organiziraju kulturne programe u dvorištima gornjogradskih palača, a dalmatinski gradovi baštine stoljeća takvog života i kulture! Dakle, sve nam je pred nosom. 

Uz više volje nas građana, discipline korištenja dostupnih javnih garaža, manjih cijena gradskih parkirališta za stanare, senzibiliteta prema zajedničkom, uz regulaciju količine turističkih najmova, više kreativnosti i slobode u dugoročnom prostornom planiranju i Ravnice kao terminal koji bi oslobodio Poluotok stacionarnog prometa, možda bi se i ljudi vratili u dvore, a automobili oslobodili dvorišta.

Što bi turist mogao u jednom danu osjetiti, doživjeti i spoznati u gradu? Mogao bi se zavući u jedan dvor. Mogli bismo mu ispričati priču o onima koji su tamo stanovali. Ali još bolje bi bilo kada bi neki novi Krše i Mare u tim dvorima opet živjeli, neka nova djeca se u njima igrala, a neki novi mladi ljudi u njima radili.