T(u/ero)rizam grada

Članak je objavljen u 9. tiskanom broju magazina Gradimo Zadar.

Hibernacija. Vraćamo se Roki i ja sa Zlatnog râta. Primijetim na rivi skupinu nelokalnih mladih žena. Zaustavljaju dvojicu starijih lokalnih promatrača kartaša pitajući ih ima li se u Bolu sad negdje nešto pojesti. "Ima! Možete naručiti pizzu kod Gogija i sigurno će vam dopustiti u jednom od 2 kafića pojesti je." Ovaj status na Facebooku napisala je prije par dana Bolka Anna Hero. On, nažalost, nije samo odraz stanja na otoku, kao što bi se dalo naslutiti iz prethodnih citata, to je stanje duž cijele obale, a i zaleđa. Bio je turizam. I sad je otišao. Prođete li ulicama grada, pa čak i Kalelargom, ne možete ne primijetiti zatvorene poslovne prostore, kafiće, restorane, suvenirnice, slastičarnice... čini se kako ih ima i više nego onih otvorenih! Još do prije mjesec dana sve je prštalo od života i ponude, gužve su bile posvuda, a ulaskom u grad ušli biste u gastronomsko-kulturno-zabavni žrvanj iz kojeg biste se, prepuni dojmova, jedva iščupali. Grad je preko ljeta industrija odmora i doživljaja. Konzumiran je poput kakvog tematskog parka! Međutim, što se događa zimi kada se spuste zastori gradske pozornice? Štekati omotaju svoje šankove u celofan, dućani stave natpise: zatvoreno zbog preuređenja, trgovi se pretvore u skladišta vanjskog namještaja, a restorani maknu tepihe s umjetnom travom iz parkova ostavljajući za sobom vidljiv trag usahle prave trave... Prestali smo primjećivati grad oko sebe. Turizam je otišao, vratit će se iduće ljeto. A do tada bolje čuvati energiju.

Turistifikacija. Sve su aktivnosti podređene turizmu, jednom od vodećih potrošača prostora. Fabio Petronilli u svom filmu You'll soon be here prikazuje priču o Lisabonu s kojom bi se i Zadar mogao poistovjetiti. Čak 15 posto domaćeg proizvoda i 8 posto poslova u Portugalu povezano je s turizmom. Lisabon dnevno posjeti 200.000 turista, pa ipak, grad je u posljednjih 30 godina ostao bez 300.000 stanovnika, 5.000 zgrada je prazno i samo 12.000 ljudi živi u centru. Grad, sa sve većim brojem kulisa, ispražnjenim kućama i starim fasadama je njegovim stanovnicima postao neudoban i naporan. Zvuči poznato? Nemaju za koga raditi restorani, ne isplati se ni dućanima, slastičarnicama, suvenirnicama. Ne isplati se niti trgovini na otoku Žirju iako je jedna jedina. Ne isplati se katamaran od Pule do Zadra. U Hrvatskoj se ništa ne isplati.

Gentrifikacija. Portugal je zbog krize, a pod pritiskom koji su vršili MMF i centralna banka, tržište nekretninama učinio potpuno otvorenim. Cijene su skočile, prostore su pokupovali imućniji stranci, a domaćim stanovnicima je postalo preskupo živjeti u centru koji je opustio. Postupno nestaje autentičnost života zbog koje turisti dolaze i kojoj se dive, a upravo to se događa i u brojnim našim gradovima na otocima i na kopnu - Splitu, Dubrovniku, Zadru... Tek okorjeli Splićani i ekscentrični umjetnici žele još živjeti u Dioklecijanovoj palači. Turisti priželjkuju kontakt sa lokalnim stanovništvom, žele osjetiti pulsiranje grada, ali i noćiti što bliže gradskoj jezgri. Zbog vrtoglavih cijena i turističkog najma postalo je nemoguće iznajmiti stan na duži period ne samo u centru već i u njegovoj okolici! Zadarski je Poluotok u zadnjih pet godina ostao bez više od dvadeset posto stanovništva! Razredi u školi Petra Preradovića sve su manji. Centar je sve prazniji i pustiji, a ljudi sele na periferiju u kvartove poput Bilog Briga i Smiljevca. Osim toga, prostor stanovanja sve češće postaje i prostorom povremenog stanovanja. AirBnb je trenutno najpopularnija platforma koja nezaustavljivo i nekontrolirano raste, a koja je potpuno pomutila uhodane turističke prakse. Preko nje sve više ljudi svoje životne prostore kratkoročno nudi u najam pokušavajući tako podebljati kućni budžet.

 

Pornifikacija. Iznenađujuće je kako izumitelj platforme AirBnb nije hrvatskog podrijetla! Dalmatinci odavno već daju svoje životne prostore u najam i početkom sezone sele u šupe, garaže, podrume, kamp kućice ili na selo. Kao narod smo jako vezani za dom te osjećamo pripadnost no, s druge strane, taj isti vlastiti intimni prostor već desetljećima dajemo drugima za novac. Tu su pojavu neki nazvali pornifikacijom, iako ona ne mora nužno biti negativna, a pojam je spomenut ove godine na događaju SpliTTalks u sklopu kojeg je održana radionica s temom promjena koje turizam unosi u svakodnevno iskustvo života u gradu. Zanimljivo je kako, za razliku od recimo Švicaraca ili Austrijanaca, čak 92,1 posto Hrvata posjeduje vlastiti stan ili kuću (Eurostat). Nažalost, veći postotak posjedovanja nekretnina označava i siromašniju državu! U Beču se, primjerice, gradi stambena zgrada kojoj su investitori grad i privatnik, a uvjet je da su svi stanovi isključivo za najam. Ali ne turistički.

Sve se više raspravljao ovim promjenama koje se događaju u gradovima diljem Europe. STADSLAB (Urban Design Laboratory of Tilburg University, Amsterdam) je u Lisabonu organizirao diplomski studij s temom planiranja grada i turističke gentrifikacije. Rezultat im je bio koncept kružne ekonomije (circular economy) kojom bi čvršće povezali lokalno stanovništvo, kako ljudi ne bi bili ovisni isključivo o turizmu. Ivo Šimunović je napisao kako organizacija prostora nije neka kruta paradigma koja vrijedi zauvijek, već djelatnost prilagođavanja trajnog nemira u prostoru nekom obliku života s najmanje žrtava za prostor i okolinu. Dakle, kao što postoje uredbe i pravila u drugim sferama, tako bi trebale postojati i u prostoru. Grad može, poput gradova Barcelone, Amsterdama i San Francisca, regulacijom odrediti razinu najma kako bi sačuvao i kontrolirao njegovu vrijednost i odrediti koliko trgovačkih, ugostiteljskih i stambenih prostora će biti prenamijenjeno u turističke svrhe (kao što je to bio npr. Projekt južni Jadran 60tih godina). Potrebno je planiranje unaprijed jer će popravljanje štete sigurno biti puno teže. Osim toga, kako bi se postigao balans, potrebno je i senzibiliziranje javnosti. Grad je, kako ga je Luis Kahn definirao, prostor mogućnosti, mjesto u kojem malo dijete, krećući se kroz njega, može odabrati svoje buduće zanimanje. Gradovi i njihove stare jezgre se mijenjaju, a promjene su dobrodošle sve dok je stalno stanovništvo u njima jer su oni njihovi pokretači! Turizam će dolaziti i odlaziti, mi ćemo vjerojatno i dalje biti dobri domaćini, pitanje je kakvi ćemo biti prema sebi samima i prema svojim ukućanima?