T(u/ero)rizam grada

Članak je objavljen u 8. tiskanom broju magazina Gradimo Zadar.

 

 „Turizam je izvedenica od turskie riči tur —ča znači guzica. A ako se od stokie izvodi stočarstvo, od države državljanstvo,to znači da turizam ni turizam. Nego guzičarstvo.“

I. Jakšić Čokrić Puko

 

U Dalmaciji ne postoje četiri godišnja doba.Postoje samo dva: zima i ljeto. Pred kraj zime rade se pripreme za ljeto, a pred kraj ljeta sve se konzervira kako bi bilo spremno za iduće. Preko ljeta se Dalmaciji događa famozni turizam, a preko zime se od njega oporavlja. Ta nevjerojatna razlika i kontradiktornost življenja u gradovima je nešto mrvicu manja, dok je u otočkim mjestima izuzetno izražena. Narodni izraz „ne sresti niti psa po putu“ zimi poprima svoje pravo značenje.  

 

Turizam je pojava koja se u Dalmaciji na (ne)sreću dogodila sama od sebe. Dalmacija ima sunce, plaže, more i stare gradske jezgre.To je oduvijek bilo sasvim dovoljno da nam se ova stara dama već 166 godina neprestano vraća. Za razliku od kontinentalne Hrvatske, Like, Gorskog kotara i dalmatinske Zagore, za prostor uz obalu nije bilo potrebno previše razbijati glavu kako privući goste. Oni su jednostavno dolazili. 

 

Međutim, dogodilo se nešto neočekivano. Dogodio se internet! Dogodili su se jumbo jetovi, low cost airlines, UBER, TripAdvisor, AirBnb, protočnost informacija, travel bloggeri... Trendovi u turizmu su se počeli mijenjati. Sve su popularniji postali tzv. City breaks, tj. kraća putovanja na dostupne destinacije, a razlozi su razvoj tehnologije i transportne infrastrukture. Osim toga, sve većem broju putnika važni su postali utisci ljudi i njihovi komentari koji se najčešće sagledavaju putem interneta. Zbog skraćenja prosječnog boravka putnika na jednom mjestu kvaliteta usluge i sadržaja postala je izuzetno bitna, ali najvažniji od svega postao je – iskreni doživljaj. Zagreb primjerice, iz svih tih razloga (i zato što nema dobitnu kombinaciju: sunce + plaže + more), zadnjih nekoliko godina izuzetno ulaže u gastronomiju i kulturu, Slavonci se trude privući goste u svoja seoska gospodarstva, Lika nudi rekreaciju i izvornost, a što je s obalom?  

 

Dubrovnik, Korčula, Split, Trogir, Šibenik, Zadar... U svim tim, a i drugim gradovima po obali, situacija je više-manje slična. Zašto je u Dalmaciji potrebno oporavljanje od turizma? Zašto što su se stare gradske jezgre pretvorile u kulise, a stanovnici u glumce koji na ljetnoj pozornici intenzivno glume i preznojeni jedva dočekaju spuštanje zavjesa. Konobari,kuhari, spremačice i čistačice glavna su zanimanja, a restorani brze hrane,kafići i suvenirnice čine većinu ponude. Nažalost, ta ponuda je uglavnom slabo raznovrsna, grozno neautentična, nevjerojatno neoriginalna i potpuno neorganizirana. Portali poput TripAdvisora ili AirBnb-a donekle uspijevaju prisiliti domaćine i ugostitelje kako bi se više trudili i bili kreativniji i samim time konkurentniji, ali napredak je vrlo spor. 

 

Atmosfera u gradu bi se, jednom riječju, mogla opisati kaotičnom, stoga nas ne mora čuditi averzija od posjeta gradskoj jezgri kod brojnih Zadrana. Improvizacija je glavna odlika našeg turizma. Na istom mjestu i u istom trenutku možete vidjeti mađioničara, gudački ansambl, ulične svirače i najrazličitije moguće prodavače i preprodavače. Štekati, od kojih su mnogi već montažni objekti, okupirali su sve trgove i ulice u gradu. Neki su ostavili prolaz od 1 metra, a drugi nisu niti to. Neuniformirani štandovi koji nude kukuruz, balone i izlete na Kornate niču iz godine u godinu posvuda po gradu. Neprestano se otvaraju novi restorani spore i brze hrane, a sve u cilju što lakše i brže zarade. 

Osim toga, mladoj obitelji je nemoguće pronaći povoljan stan za najam na duže vrijeme igdje u gradu osim na neatraktivnim lokacijama jer se svi stanovi „čuvaju“ za turiste.  

 

Svi oni pokušavaju zaraditi koju kunu u ovo teško vrijeme. No je li zaista vrijeme toliko teško pa ne možemo uopće isplanirati taj turizam koji nam se „događa“? Gdje će se vratiti, zašto i na koja zanimanja svi naši studenti? 

Kažu kako smo u godinama moralne i financijske krize. S obzirom na to, nužni su nam kvalitetni prostori, oni koji nas oplemenjuju, koji su namjenjeni nama – stanovnicima ovoga grada.  Naš okoliš se sve više dehumanizira i komprimira jer sve „prazno“ je navodno neisplativo. Sve, pa tako i prostor,postalo je objektom vulgarne turističke eksploatacije i turističkog „urbicida“ (lat. urbs – grad, occidere – ubiti). Plitvicama i Splitu, iz istih razloga, prijeti skidanje s UNESCO-ve liste svjetske baštine jer ne postoji baš nikakva vizija ni plan razvoja. Ako i postoji, ne provodi se, a turistička politika nam je kratkoročna i neodrživa. Prostorno, objektno i simboličko planiranje kod nas se zasnivaju, naručuju i provode odvojeno (Feđa Vukić), zato i jest stanje u prostoru tako kaotično. Svi prebacuju odgovornost: konzervatori, gradske službe, pa i Grad sam, a vidjeli smo iz brojnih nesretnih događaja zadnjih godinu dana diljem svijeta kako je turizam vrlo nestalna grana gospodarstva ikako mora postati održiv.  

 

I sama se osjećam pozvanom reagirati na situaciju u gradu. Postoje brojni primjeri pozitivne politike planiranja prostora i turizma u našem susjedstvu poput primjerice Ljubljane. Potrebno je učiti na greškama drugih gradova, neprestano upozoravati, educirati javnost, buditi svijest o zajedničkom javnom prostoru i poticati stanovnike da i sami kritički sagledavaju prostor, ocjenjuju, komentiraju i poštuju. Nužno bi bilo ne isključivati struku iz procesa donošenja odluka o prostoru kako bi se on odgovorno i sustavno planirao!

 

Stvari se neće popraviti dok ne postanemo svjesni kako je ovaj grad namijenjen prvenstveno nama i da sami moramo djelovati kako bi nam bilo bolje. 

 

„Kad jednoga dana turizam procvijeta

i navale švabe u rekordnom broju

cijela će zemlja samo od ljeta

živjeti kao bubreg u loju.“ 

Hladno pivo